Robert Zuber u pismu (ne)normalnima - septembar 2001. godine

Ovo je priča o zidovima, koji se moraju kad tad srušiti...

   Zamoljen sam da nešto napišem o filmu koji sam upravo završio, nešto što bi bilo osobnije i direktnije upućeno upravo (ne)normalnima. Činim to vrlo rado iz prostog razloga - za njih i njima sličnima ovaj je film i napravljen. Nekako je njima, u nekom čudnom podkontestu i posvećen. Dok ovo pišem negdje u pozadini vrti se Djoletov posljednji album. Jedan sam od onih koji se mogu nazavati Djoletovim fanom. Jos od "Panta Rei", osamdeset i neke. Bio je to prvi album koji sam kao klinac ikada kupio, od svog djeparca (ja sam generacija '76. pa i ne čudi što je to bio moj prvi album, a ja tada u osmom osnovne). Sjećam se da sam bio glavna faca u razredu zbog toga, na satu glazbenog pustio sam "Soliter" i svi su pričali o tome tog dana. Tada nisam shvatio što je ta pjesma značila, ili pak "Ej komandante". Danas se često vraćam tom albumu i nažalost sada znam što je bilo njegovo značenje. I koliko je prokleto taj album bio proročanski, pogotovo "... gdje smo mi što smo se dizali na Hej Sloveni, kako da smo uz tu priču izmišljeni...". Nisam neki jugonostalgičar i ne spominjem ove stihove iz tog razloga, već iz razloga koji me doveo do toga da shvatim kako smo svi bili izigrani.

Ako se sad netko pita, reći ću da volim svoju, pa ako baš hoćete, domovinu. U njoj sam rodjen, školovao sam se tu, tu je moja obitelj,  supruga, i moje dijete, tu su moji prijatelji. Bolio me rat, nisam razumio zašto na nas pucaju. Ali kao što nisam to razumio, u ovih deset godina nisam uspio shvatiti zašto one koji su "s one strane" pokušali biti normalni, koji su se tom ludilu usprotivili, ne mogu danas doći kod nas pjevati igrati predstave, prodavati knjige, puštati filmove. Pogotovo ako se radi o kvalitetnim umjetnicima. To nisam mogao prihvatiti. Taj jači osjećaj potrebe kulutrne razmjene uhvatio me u vrijeme nevjerovatnog, desetominutnog pljeska beogradskoj ekipi predstave "Profesionalac", Teatra Zvezdara, za njihova gostovanja u Puli. Djole je upravo jedan od takvih umjetnika. Onaj prepoznatljiv po svojem stihu, šansoni usudio bih se reći, koja me podsjeća u nekim momentima na Leonarda Cohena, barem po sjeti. O njemu se svašta u ovom desetljeću pisalo i govorilo. Od toga da je pričao protiv Albanaca, kosovara, da je imao priču za svaki grad, da je pozer koji prodaje patetiku. O tome ne znam ništa, nisam imao svoju tajnu službu koja je sve to pratila. Ja sam imao samo njegove albume. Oni su mi govorili nešto drugo, nešto zbog čega volim tog glazbenika. I Cohenova biografija je puna nasilja, pa me to nije spriječilo da volim njegovu Suzane ili pak Partisans.

Sjećam se kada mi je jedan decko iz Novog Sada, koji je studirao u Zagrebu, po povratku iz svojeg grada donio "Jedan od onih života". Nakon dugo vremena zasuzile su mi oci. Taj album je obilježio moje studenske dane. I sve to usred rata. A sada, kada je ludilo zavrsilo, kultura je prva stvar koja bi trebala vidati rane. Za svo ovo vrijeme Djoletovi fanovi su bili ustrajni i oni su dio ove normalne Hrvatske, građanske, koja smjera naprijed a ne natrag. Kao novinaru, bila mi je začudna činjenica da je tim gradjanima Hrvatske oduzimano pravo da slušaju tu glazbu. I onda se led ipak probio. Djole je došao. U Pulu - moj grad. Osjetio sam potrebu nešto učiniti. Stoga sam i nazvao Mirka Galica i nagovorio ga da snimi koncert, da ga pusti na telku. I on je to učinio, bio je dovoljno hrabar. Koncert je imao 27% gledanosti (izvrsno) i samo jedna negativan poziv, što je nevjerovatno jer je i u blažim Latinicama bilo puno psovačkih poziva.

Koncert je bilo nešto što je bio zanimljiv događaj. Ta osoba, za koju se vežu puno kontroverzi dolazi u Pulu, da pokuša sakupiti novce za bolnicu  mog grada. Tih dana moja je supruga rekla da ju ne zanima kolika je cijena, da mora otići na koncert. Ona je osoba koja vrlo trezveno razmišlja o nekim stvarima. Vjerujem da je takav stav imala i sada. Uostalom bez njene podrške, ovaj film ne bi vidio svjetlo dana. Jer ona je dio ljudi, koje ne zanima politika, već pjesma. Koji tu politiku ne znaju i ne žele miješati s pjesmom. Mislim da smo po tom fenomenu jedinstveni na svijetu. Jer siguran sam da nigdje tako nešto nepolitično, kao glazba, nije tako povezano sa politikom, kao u nas. Meni je kao novinaru to nevjerovatno. I izvrstan povod za snimanje dokumentarca. Jer to je ekskluzivitet, koji se ne dobiva svakodnevno.

"Na stanici u Puli" nije toliko dokumentarni film o liku i djelu Đorđe Balaševića, koliko o onom prije spominjanom fenomenu. Priča o mojoj izgubljenoj generaciji, koja je ostala ustrajna u nečemu, što se smatralo nevažnim. Jer, koliko je otpor bio otići na Đoletov koncert u Sava centru, toliko je bilo otpor nabavljati i slušati njegove albume u Hrvatskoj. Ovo je priča o zidovima, koji se moraju kad tad srušiti, bez obzira na rane koje još postoje. Jer, uzrok tih rana nije Djoletova pjesma, ili satira, već nešto posve drugo. A to su mnogi (ne)normalni davno shvatili. Zato su i bili u tolikom broju u Puli, tolike godine u Sloveniji. I zato ovaj film. Koji poklanjam svima vama. Nadam se da će opravdati vaša očekivanja.

 Robert Zuber 

(Ne)normalni Balasevicevci se zahvaljuju gospodinu Zuberu kako na podrsci i lepim recima, tako i na mogucnosti da isecke iz dokumentarnog filma, ciji je autor, ekskluzivno prikazemo na ovom sajtu.