Balašević već devetu godinu intenzivno koncertira po Sloveniji, no zadnje dvije donijele su poprlične izmjene. Zimski koncerti u Ljubljanskom Tivoliju' i Mariborskom 'Taboru' zamijenjeni su proljetno - ljetnim, otvorenim prostorima: Križanke u Ljubljani, te obala rijeke Drave u Mariboru. Sa lokacijom, ali ne samo zbog nje, kao da se malo mijenja i etnička struktura publike, koja je dosad bila debelo u korist Hrvata.
Prošle su Devedesete, došle su 'nulte', politika na Balkanu doživjela je, ako već ne katarzu, onda barem prostu promjenu koja se ne može negirati. Ratovi su prestali, fobije i frustracije ponešto smanjile, Balašević se polako ali sigurno vraća u Hrvatsku, i to ne samo u veće gradove. Dok ovo pišem, datum Zagrebačkog koncerta je utanačen, Čakovec definitivan, a za Osijek se traži dovoljno velik prostor. Dva pulska koncerta su iza nas.
Što li će se desiti sa koncertima u Sloveniji kada koncerti u Hrvatskoj postanu uobičajeni? Ne zalećimo se sa narcizmom toliko, neće se desiti ništa, oni će se nastaviti sličnim intenzitetom, samo sa drugačijom etničkom slikom publike. Uostalom, zar Lent Festival, Mariborska verzija Sava Centra, već četvrtu godinu to ne dokazuje? Zar prošlogodišnje Kržanke, održane u jeku kampanje za koncert u Areni to ne dokazuju? Hrvatske publike na oba je bilo vrlo, vrlo malo, pa ipak su Krizanke zadržale solidnu dozu histerije a Lent je ipak iskamčio bis nakon 'Odlazi Cirkus' - gestu koja krasi samo 'povijesne' koncerte.
I taman kad se činilo da stvari više neće biti iste, kako će koncerti u deželi odsad biti samo Slovenski - desio žestok demanti. Kolone autobusa i automobila iz tucet većih i manjih hrvatskih gradova slilo se tog Petka popodne u Ljubljanu, pred dvoranom mogli su se čuti svi dijalekti hrvatskog jezika; nakon prvih pjesama Križanke su gotovo jednoglasno orile 'Zagreb, Zagreb', Djoletu su silazila sa usana - i dočekana sa poptunom extazom publike - patetična i očita podilaženja Hrvatima. Bar će ozbiljni čike kritičari tako reći. Zaneseni momenti prekaljenog emotivca i patetičara, reći ću ja. Ali, mi ionako dobro znamo kakav je. Isto se događalo i u Sava Centru onih olovnih vremena, i u Sarajevu i u...
No, kada ogolimo sve to, i dođemo do same biti i svrhe tog Petka, što ćemo naći? Naći ćemo, naprimjer, The Unfuckablese, najbolji prateći bend ikojeg pjevača na području biše države. Toliko koncerata u nogama, toliko Namoćora, Dunja i Vasa, pa ipak, zasićenju nema ni traga. Svako ko im je promatrao lica tokom baš ovih pjesama znat će o čemu pričam. Od Perine uvodne disco prefekcije, preko razigane svježe krvi u bendu, novog basiste, do vanemaljskih pokreta Ignaca Šena (publika je skadiranjem 'Ignac, Ignac!' na nekoliko minuta prekinula Budmpeštanski Sneg!!), Balašević u Unfuckablesima ima vrlo, vrlo snažnu protutežu svojoj patetici i emocijama, i kredibilitet ozbiljnog muzičkog preformansa. Naći ćemo i tri bisa, 36 otpjevanih pjesama, među kojima svježe izvučena iz naftalina, 'Starim', te nekolicina sa novog albuma.
On naposletku, iako uvijek isti, i iako na momente odaje tragove planskog nastupa, utjecajem publike ipak dodaje mnogo spomenutoj protuteži. Nespontane priče ispričane već mnogo puta dobijaju exkluzvni i jedinstven šmek - stari patetičar pretvara se u vrhunskog 'stand-up comediana' i glazbeni performans tada poprima konture kazališnog, jednako kao i kada sjeda za klavir, sastvalja kakav takav solo i u stilu Olivera Dragojevića, za klavirom pjeva poslednju strofu Namćora...
Mraka u Srbiji više nema, ili bar ne sija tolikom jačinom, novogodišnji koncerti više nikad neće imati težinu kakvu su imali '92/'93 ili '96/'97, Sarajevo ne može graditi budućnost potpuno okrenuto prošlosti, u vezi Balašević - Hrvatska stvari se ozbiljno mijenjaju. Krug se zatvara, preostaje još samo jedan 'istorijski' koncert. Euforija oko njega tek predstoji, ali ni ona neće trajati vječno. Stvari dolaze na svoje, i mnogim će se fanovima, onim koji su to postali u devedesetima, desiti praznina i preispitivanje. Neki će se ohladiti, reći kako se Đole vrti u krug i kako ih je razočarao, valjda zato što mu je svaki grad poseban, a ne samo njihov, odmahivat će rukom govoreći kako opet prodaje šuplje priče, odlučiti će potražiti nešto intelektalno stimulativnije možda, i prestati dolaziti na koncerte... Oni drugi, koji nisu nikad mnogo držali do Đoleta per se, do isključivo njegove poezije, patetike i prostog i banalnog humanizma te bratstva jednistva, koje se, ionako - zar ne - podrazumijeva, do mladenačkog, inatskog i na momente naivnog, pozerskog i trendovskog otpora, oni kojima je on bio samo jednosmjerna karta prvog razreda za put u središte njihove emocionalne, duštvene i političke samosvijesti, oni će i dalje, bez obzira na godine biti tu, u Ljubljani, među Ljubljančanima u većini, u Tuzli, u Beču, u pomrčini, ćekajući i dobijajući točno ono što žele i očekuju.

Vidimo se tamo.