ZAGREB, 28. prosinca – Dugo iščekivani i unaprijed rasprodani koncert Đorđa Balaševića u zagrebačkom Domu sportova bio je nešto sasvim drukčije, što su prije svega mogli zaključiti sretnici koji su se s novosadskim kantautorom susreli prošle godine na jednom od prva dva zagrebačka koncerta nakon dugih 12 godina.
       Dobro poznati scenarij - red balada, dvije poskočice, pa opet red balada, Balašević ovaj put nije želio ponavljati.
       "Samo bez patetike, u ovo post i predpraznično vrijeme ne trebam vam kvariti raspoloženje s mojim tugaljivim pjesmama u kojima uvijek netko odlazi, ostaje, voli, ne voli...".
       I premda se svojski trudio promijeniti baš sve, pa tako i trajanje koncerta, Balašević se od zagrebačke publike ipak nije uspio rastati u još uvijek subotnjim kasnim satima.
       "Pitali su me hoću li imati specijalne goste. Ma, neću, naravno. Pa, vi ste moji specijalni gosti! Nije prošlo ni bez pitanja hoće li na koncertu biti suzavca. Ma ljudi, kakav suzavac, kazao sam. Pa moja je publika miroljubiva. No, suza će, nadam se, ipak biti...", kazao je novosadski kantautor, koji je na pozornicu izašao prije svojeg pratećeg banda The Unfuckables i pozdravio desetak tisuća ljudi svih generacija, nerijetko i cijele obitelji.
       "Portret života mog" prva je pjesma koju je Balašević otpjevao na svom "Novogodišnjem koncertu", a zaredale su "Bezdan", "Lepa Protina kći", "Mirka", "Slavenska", "Provincijalka" i mnogi, Balaševićevim obožavateljima dobro znani hitovi. No, kako je repertoar bitno promijenio obojivši ga pjesmama bržeg tempa, stanovnici metropole ovaj su put ostali zakinuti za neke velike pjesme poput "Neki novi klinci", "Marim ja" ili "Noć kad sam preplivao Dunav".
       Ono što je najviše razlikovalo ovaj od prošlogodišnjih koncerata je naboj u dvorani. Premda je atmosfera bila uobičajeno odlična, ona slika uplakanih lica i neopisivih emocija od prošle godine nije se ponovila, a vjerojatno više nikada ni neće. Uostalom, samo je jedan put onaj prvi...
       "Kad sam kao dvadesetpetogodišnjak odgovarao na pitanje kad ću prestati pjevati, odgovorio sam - s 50. E, ljudi, došao sam u te godine, nabacio koju kilu i... Možda je ovo posljednji put da se vidimo u ovako velikom broju. Vrijeme je da pređem u neke manje, intimnije prostore, da vidim svako lice kojemu pjevam. Stoga, dogodine se vjerojatno nećemo vidjeti na ovom mjestu. I neću doći na jedan veliki koncert, već na 30 malih", kazao je Balašević i otpjevao pjesmu "Život je more" posvetivši je svom kolegi Jakši Fiamengu.
       UN-ov ambasador Đorđe Balašević ponovno je bio pun miroljubivih fraza poput "Kada me pitaju, reći ću im da sam bio kod svojih". Nije zaboravio spomenuti ni Slobodana Miloševića čijem se režimu u devedesetima i te kako usprotivio, te par godina proveo zatočen u stanu, ni na jedan dan ne ugledavši svjetlo dana. Naravno, nije ga imenovao, nije čak ni otpjevao pjesmu "Gedo gluperdo", u kojoj mu se ismijava, već je jedan dio svoje pjesme izrecitirao imitirajući bivšeg predsjednika svoje države.
       "Hvala Bogu, gotovo je s time", kratko je prokomentirao.
       Praznih boca s porukama, plišanih igračaka sa željama, papirića i transparenata bilo je mnogo, no Balašević je ovaj put na neki način ignorirao sve želje i svirao po svome. Prvi se put dogodilo da nije čitao svaku poruku i da nije obećavao "Bit će, bit će". Ipak, premda se pred kraj činilo da će koncert ostati bez najvećih pjesama, Đole se od svoje publike oprostio na uobičajen način - "Priča o Vasi Ladačkom", "Prva ljubav", "Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja" i "Odlazi cirkus".
       Prije odlaska iz Zagreba, kako saznajemo, Balašević je, navodno, ručao s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem i njegovom obitelji.

Petra Boić Petrač