Kad se o Balasevicu raspravljalo u vrijeme rata, a lavina tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz bivse SFRJ bila na vrhuncu, jos je imalo smisla razglabati o besmislu naivnog salonskog mirotvorstva medju zestoko zaracenim stranama / U medjuvremenu se dogodilo mnogo "delikata" javnog estradnog govora koji su izbili adute iz ruku svima koji na gostovanja zvijezda bivseg sustava gledaju kao na stvaranje estradnog zapadnog Balkana.
      Imamo mi i svoje ideologe radikalnog turbo-folk usmjerenja, glazbeno mnogo manje nadarene i mnogo opasnije za ukus od Balasevica ZAGREB, 12. prosinca - Ziva istina: u utorak, u pol bijela dana, na uglu Ilice i Republike Austrije, netko mrzovoljno trga papir sa zida iza mojih ledja. Okrenem se, a ono Balasevicev koncertni kolor-plakat trga covjek srednjih godina, sportski/militantno odjeven u crnu jaknu, crne traperice, crne cizme i crnu vunenu kapu. Znaci, ipak ima nekog vraga u tvrdnjama da se neki svim snagama, pa i individualnim naporima, protive dolasku Djordja Balasevica u Zagreb.
      Bilo bi razumljivije da je, recimo, 1993. godine, kada sam i sam pisao protiv planiranog koncerta panonskog mornara u Zagrebu - koji je, istina, tada vise bio fikcija nego stvarna opcija - pa su me telefonom "lovili" mnogi zbog, prema njihovu misljenju, nekorektnih izjava nedobrodoslice u Vjesniku. Ako se tada, u jeku rata i s trecinom okupiranog teritorija, radilo o neukusnim namjerama, mnogo se toga promijenilo u devet godina izmedju. Raditi od danasnjeg dolaska Djordja Balasevica u Zagreb bilo kakvu sumnjivu pricu bilo bi jednako neukusno. No, ima jedna mnogo zgodnija paralela. U razmaku od sest dana, u Zagrebu gostuju Laibach i Balasevic.
      Veze medju njima cvrsce su nego bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Na simbolickoj razini, bas ta dva gostovanja govore i kakva je sudbina stigla ideoloske/politicke platforme koje su se upravo kroz njihov rad jasno prelamale kao znaci tadasnjeg vremena i promjena. Balasevic kao integralist bivse drzave, clanovi Laibacha kao vjecni "separatisti" skloni igrama s totalitaristickom ikonografijom. Kakvu su stvarnu buducnost dozivjele njihove tadasnje umjetnicke projekcije? Balasevic zivi u Sloveniji, Laibach svira po svijetu, ali i jedan i drugi - a osobno mi je zao za Laibach - artisticki sve vise pripadaju u ropotarnicu povijesti. Naime, nekadasnja provokativnost potpuno je "izblajhana" art-kompromisima ili izjavama pomirenja recenim izmedju, pa je od stare vatre ostao samo kamin sporogorecih emocija na koje se mogu ogrijati dobronamjerni slusatelji.
      Balasevic nije volio Pankrte i Laibach, cak im je pocetkom osamdesetih spocitavao kontrarevolucionarni naboj. Ne zna se je li volio Slovence, ali bilo je viceva na njihov racun, sto ga nije sprijecilo da se upravo tamo smjesti prije nekoliko godina, nakon pritisaka Miloseviceva rezima kojemu takodjer nije ostao duzan. Previse duhovit, Balasevic se znao javno zezati s onim sto nije bilo smijesno; te bijele kapice, te tenkovi koji mogu voziti unatrag, itd. No, unatoc svemu ostao je trzisno itekako respektabilna zvijezda, i to na svim "bivsim" teritorijima, koja trenutno ima otprilike 20 puta jaci domet od Laibacha, koji je u Tvornici vidjelo oko 1000 ljudi.
      Sama cinjenica da je ideja "kontrarevolucije" Laibacha i tadasnjih novovalnih prvoboraca u stvarnosti odnijela pobjedu nad populizmom ovjekovjecenim u stihovima "Racunajte na nas", dokaz je vise da avangardne ideje u nekim povijesnim razdobljima bolje prolaze. Animozitet koji neki jos imaju prema liku i djelu Djordja Balasevica danas je pitanje osobnog izbora i ukusa, a ne prica kojoj bi trebalo davati bilo kakvo sire znacenje.
      Neki politicari i javne osobe, dakako, zauzimanjem rovovske pozicije "za" ili, cesce, "protiv", pokusavaju plivati na proslom valu kad je Balasevic mnogima bio prst u oku i simbol zajednicke proslosti koje smo se tek rijesili. Danas je o tome iluzorno raspravljati, a i tada je visoka politika pokazala da ima vlastite puteve, iza ledja javnosti, sklapanjem sporazuma ispod zita prema kojima se Balasevicev emocionalni integralizam cini kao igra iz vrtica.
      Kada se o njemu raspravljalo u vrijeme rata, a lavina tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz bivse SFRJ bila na vrhuncu, jos je imalo smisla razglabati o besmislu naivnog salonskog mirotvorstva medju zestoko zaracenim stranama. U medjuvremenu se dogodilo mnogo "delikata" javnog estradnog govora koji su izbili adute iz ruku svima koji, cangrizavo, na gostovanja zvijezda bivseg sustava gledaju kao na stvaranje estradnog zapadnog Balkana. Imamo mi i svoje estradne ideologe radikalnog turbo-folk usmjerenja, glazbeno mnogo manje talentirane i mnogo opasnije za ukus od Balasevica.
      U vrijeme kada ga zeli vidjeti oko 20.000 ljudi u Domu sportova, bespredmetno je raspravljati o nepostojecim zakulisnim namjerama. Trzisna regulacija ponude i potraznje bit ce dovoljna. Balasevic ce proci ili pasti na podrucju estetskog dojma, iako ce neki, pa i on, bez sumnje pokusati zgrnuti bodove na staroj prici. Uostalom, bolje da se novac trosi ovdje, nego u Mariboru ili Ljubljani, koji su u devedesetima smanjili tampon-zonu izmedju Balasevica i hrvatskih poklonika i odigrali glavne uloge mjesta bilateralnih susreta. Osobno ga ne volim, uvijek mi se cinio pateticnim pjesnikom, a i "cinkanje" modernih novovalnih imena i njihovih ideja nije bas bilo popularno medju generacijom kojoj je punk bio svetinja i koja nije htjela da itko - bez racuna - racuna na nju.
      No, nepobitna je telepatska veza koju Balasevic ima s poklonicima i to se mora respektirati, kao i iscrpni, dugotrajni koncerti. Bez sumnje, panonski ce mornar u Domu sportova odrzati visesatne glazbene mitinge na kojima ce ljubav pobijediti, a mi cemo i dalje morati - htjeli to ili ne - racunati sami na sebe.

Hrvoje Horvat