Đorđe Balašević nikada nije bio, kazali bi Englezi, my cup of tea. Dapače. Kao da smo pripadali paralelnim svjetovima. I to ne samo zbog glazbenog ukusa. Uostalom, njegovo "desetljeće" počelo je "štiganjem" na punk i Pankrte koje je držao skoro pa estetskom nepogodom i kontrarevolucionarnim smećem, a završilo - u jeku represije srbijanskog režima na Kosovu - vicevima o Štrumpfovima i bijelim kapicama. Jedina čvrsta poveznica bio nam je - Arsen Dedić. Obojica smo, čini mi se, bili duboko uvjereni u njegovu genijalnost, duhovitost te nadahnuće glazbenog i poetskog rukopisa.
       Balaševića sam u to vrijeme držao talentiranim autorom i tekstopiscem ali ipak "drugorazrednim Dedićem" ili, još preciznije, Dedićem u "dajdžest" izdanju i šlagerskoj stilizaciji sročenoj za masovniju uporabu. Balašević mi je bio tipičan primjer talentiranoga kantautora koji je unatoč dobrim, a ponekad i sjajnim skladbama odveć često podilazio ukusu najšire estradne publike.
       Većinu negdašnjih prosudbi potpisao bih i danas premda me svježe objavljena kompilacija Ostaće okrugli trag na mestu šatre nagnala na reviziju ocjena o Balaševićevu autorskom rukopisu. I to - nabolje.

       Balašević je bio jedna od najvećih i najpostojanijih jugoslavenskih zvijezda s odanim i brojnim sljedbeništvom. Formula njegova estradnog uspjeha bila je ista kao i recept koji je od negdašnjeg kavanskog "mesišta" s kojim se sprdao Minimaks stvorio profitabilnu estradnu tvrtku nazvanu Lepa Brena. Ako je Fahreta bila, kako su joj svojedobno tepali i u intelektualnome Ninu, "ministrica za optimizam" koja je demoraliziranim "jugoslovenima" podizala moral, optimizam i štošta drugoga, Balašević je također znao kako uspješno draškati balkanoidne emocije. Čak i intelektualnijoj publici. Njegovi su koncerti, primjerice bili zamišljeni i složeni kao musaka - red pjesme, red humora - ali je presudan sastojak bilo i duboko uvjerenje u trajnu isplativost doktrine: "uvek na ivici - nikada u marici".
       Čini mi se stoga i danas uputnim ponoviti dijagnozu koju sam odavno ispisao: "Ono što je Lepa Brena na isteku osamdesetih bila za vozače kamiona, supruge vojnih lica i milijunsku masu uzgojenu na Čkaljinom humoru i Nedeljnim popodnevima iz beogradskog studija, Balašević je bio za generaciju ’šezdesetosmaških’ nekonformista, neudate intelektualne gabore, intelektualce opće prakse, gimnazijalke s naklonošću prema Jesenjinu i tinejdžersku publiku u tranziciji od narodnjaka/šlageraša prema Bregoviću i Dediću".
       Upravo zbog ovih potonjih, ali i publike prestare za punk-rock, a premlade za funkcionersku mirovinu, Đole je postao najžilavija metafora jugoslavenske estrade i ušće svih njezinih općih mjesta. No, premda su aranžmani bili sladunjavi, tekstovi često patetični, a melodije saharinske; premda je produkcija studijskih albuma bila posve po standardima narodnjaka i šlageraške konfekcije, Đoletov je autorski rukopis bio superioran konkreciji.

       Potvrdila je to uostalom i aktualna dvotomna kompilacija sa čak 30 izvornih standarda ponovno snimljenih u studiju. Ostaće okrugli trag na mestu šatre nudi naime reprezentativan izbor materijala te smirenije i domišljenije aranžmane koji izbjegavaju zamke patetičnosti i šlagerskih podilaženja; dakle glavne boljke izvornika. Je li Đole objavio album samo zbog artističkih razloga i želje da konačno svoju glazbenu priču složi onako kako je oduvijek htio? Možda, no čini mi se da je riječ o mnogo prizemnijem razlogu. Većina starog materijala već je obilato piratizirana i u vlasništvu negdašnje diskografske kuće PGP RTB pa je ponovno snimanje standarda zapravo dvostruki zgoditak: povratak starog kataloga u izvorni vlasnički portfelj ali i prigoda za temeljitu reviziju ukupne karijere.
       A ona je, posebice kada se ne čita samo kroz Balaševićev diskografski opus, gotovo zrcalna projekcija nekih ključnih etapa, trauma, frustracija... iz novije povijesti ali i sadašnjosti prostora negdašnje federalne države. Kojima je Balašević bio ne samo svjedok već ponekad i glavni protagonist ili metafora.
       Jer, nakon što je svjedočio "događanju naroda" i "jogurt revoluciji" koje su mu došle na kućni prag, a zatim brutalnom "anšlusu" Vojvodine i ratu koji je potrgao prostor domovine, estradna zvijezda Đole postao je grlati glasnogovornik moralnog pokreta otpora i, moram to opet kazati, konačno (vlastita) muda počeo prodavati pod - muda.
       Balaševićevi protivnici i danas uporno preskaču neke ipak bitne detalje u njegovoj radnoj i osobnoj biografiji. Primjerice, kada je u svijet iz Vukovara krenula makabristička TeVe slika bradonja sa četničkom zastavom, Balašević je u svojoj kolumni u novosadskoj Radio i TV reviji pisao: "…Gospode, neka ulica u tom gradu nosila je i ime Jugoslovenske narodne armije… Vukovar… Oslobođen je, kažu jedni… Pao je, kažu drugi… Hm, neko tu laže… (…) Vukovar … Simbol pobede, kažu jedni… Simbol otpora, kažu drugi… Baš sam glup. Meni se to učinilo kao simbol tragedije. Očaja. Sramote…"

       Zaboravljajući na vlastiti poučak cinični "uvijek na ivici, nikada u marici" i isplativu slizanost većine svojih estradnih kolega s matičnim režimima, Balašević je serijalom koncerata u beogradskom Sava centru tvrdoglavo "ratovao" s Miloševićevim režimom dok je na albumima pljuvao neuljepšane istine o krvavom ratu ravno u oči. "Di šete bandijere"? Možda, no ostaje činjenica da je tih godina Balašević pisao o onome o čemu nisu govorili niti Vesna Pešić, ni Đinđić, ni Koštunica; ni Pupovac, niti Đukić pa čak ni Zvone Marković, prvi hrvatski službeni "emisar" u Beogradu.
       U pjesmi Krivi smo mi s njegovog ključnog albuma devedesetih Jedan od onih života tako stoji: "Ma što su znali đenerali i brkati majori / jedino da viču "pali" ali nisu najgori / Krivi smo mi / Nisu krivci depresivci, lude i psihopate/ što su rušili a sada nama daju lopate / Krivi smo mi (…) Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali / sorry stari, krivi smo mi, koji smo ćutali…"
       Balaševićevi redovni koncerti u Mariboru u međuvremenu su postali cilj za hodočasnike naraslog kulta Balaševića da bi na isteku devedesetih njegov sarajevski koncertni serijal bio egzorcist stradalničkih trauma i demona mržnje u čiju se autentičnost i ljekovitost ipak nije moglo sumnjati. Baš zato je Balaševićev koncert u Zagrebu bio očekivan ne samo kao zajamčena estradna senzacija već i kao terapeutska seansa i simboličan početak neke civiliziranije faze u hrvatsko-srpskim odnosima. Štoviše, Balašević je postao lakmus na kojem je valjalo pročitati pravo stanje stvari u Srb-Hrv odnosima te sve njihove transparentne "nadzemne" ali i "podzemne" konotacije.
       Ipak, unatoč brojnim speklulacijama, najavama, odgađanjima, skandalima, pa i polemikama o Balaševićevu zagrebačkom koncertu, on se dogodio tek u prosincu prošle godine kao očekivano trijumfalni i emocionalni "reunion" bivšeg novosadskog kantautora i njegove hrvatske publike. Dogodilo se očekivano: trijumfalni koncert povratka uz suze na pozornici i cmizdrenje u gledalištu te atmosferu nabijenu emocijama desetaka tisuća sljedbenika nagužvanih na dva rasprodana koncerta u velikoj dvorani Doma sportova. Niti je Sava počela teći uzvodno, a bogme ni publici nitko nije zajedno sa ulaznicom davao pristupnicu za "zapadnobalkansku federaciju" ili neku "novu Jugoslaviju"...
       Unatoč višegodišnjim demoniziranjima Balaševića kao konkretne i metaforičke grožnje hrvatskoj državnoj samostalnosti, njegovi zagrebački nastupi prošli su bez ijedne mrlje. Odrađeni, poput negdašnjih socijalističkih blagdana - "radno i svečano".

       Ipak, iskreno sumnjam da je priča s Balaševićem i politizacija njegova estradnog djelovanja završena. Naime, koncert u Zagrebu suštinski nije promijenio ama baš ništa. Publici koja je ionako godinama odlazila u Maribor kao u Međugorje, Balašević nikada nije bio ni neprijatelj niti sumnnjivo lice, kritičari su mu uvijek zamjerali mnogo manje od hrvatskih državotvornih političara, a najšira publika ionako je uvijek bila više zainteresirana za stihove Vase Ladačkog i Protine kćeri nego li za sastav Đoletovih krvnih zrnaca...
       Pravi razlog višegodišnjeg demoniziranja Balaševića ostao je i nakon zagrebačkog koncerta nepromijenjen. Jer, u pozadini tako paničnog straha od Balaševića ne stoje niti stihovi Računajte na nas, niti šugavi vicevi na račun Kosovara, pa čak ni teret kolektivne srbijanske ratne krivnje. Zazor i strah od Balaševića je potaknut činjenicom da je baš on i danas kao i jučer metafora "povratka Srba" - onih "domaćih" i onih "belosvetskih" - te simbol nove puzeće jugonostalgije. Koja je, lišena ideološkog socijalističko-samoupravnog imperativa pa čak i okvira neke "nove Jugoslavije", drže Balaševićevi protivnici, opasnija no ikada.
       Jugonostalgija je zacijelo jedan od bitnih zaloga goleme Balaševićeve popularnosti i to ne samo u Hrvatskoj. Uostalom, nimalo ne sumnjam da među publikom iz Slovenije, Hrvatske, Bosne, "Jugoslavije" i Makedonije ima onih koji bi rađe živjeli u negdašnjoj Jugoslaviji nego li u njenim današnjim nasljednicama. Neki, pa čak i među publikom koja se kune u infantilne pop teme poput Prve ljubavi, možda zbog žala za ideološkim okvirom, a drugi, poput samoga Balaševića, zbog svojevrsnog emocionalnog integralizma i uvjerenja da su raspadom Jugoslavije zgubili jedinu domovinu koju su imali. Hereza? Subverzija? Nipošto.

       Ne samo stoga što je emocionalna jugonostalgija posve legitimna barem u onoj mjeri u kojoj je - danas čak i Hrvatinama iz alkarskog društva - prihvatljiva nostalgija za "tamnicom naroda" Austro-Ugarskom, već i zbog temeljnog prava na vlastitu i generacijsku prošlost. Jer, omražena jugonostalgija je najčešće ipak samo - nostalgija. Naplavina osobnih sjećanja na zajedničku prošlost, istu emocionalnu prtljagu, knjige i pjesme, filmove i televizijske serijale, viceve i konzervirana gotova jela, poštapalice poput "e, moj Saša" ili "Mirko, pazi metak"... Sve ono što su - iako ih nitko nije pitao - dijelile generacije rođene i odrasle u istoj državi. Zašto? Stoga - kako veli poučak na tragu stihova iz Arsenove Ne daj se Ines: jer je nemoguće ostati mlad ako nemaš s kime podijeliti sjećanja na mladost te ako ti nasilno otmu sve biljege mladosti?
       Uključujući tu naravno i Balaševića i Pankrte. Jer, bez obzira na kojoj su strani i danas kao i jučer moje "ideološke" i "estetske" simpatije, one su lice i naličje jedne te iste generacijske, emocionalne i kulturološke prtljage. Koja je - pored ostaloga - ne samo korektiv i podsjetnik na bolju prošlost već i zalog susjedske suradnje i dijaloga; zajednička tema čak i onda kada se čini da su iscrpljene sve druge opcije te cjepivo koja priječi pokušaje revizije povijesnih fakata. Čudi li onda što će za žestoke protivnike svih integracija Balašević kao estradni glasnogovornik emocionalnog integralizma i nostalgije, biti i dalje, kao non Croata, persona non grata?

piše ZLATKO GALL