Dosta mi je drugorazrednih političkih likova i događaja koji su nas držali taocima sve ovo vrijeme i volio bih da i dalje mogu pjevati ovako patetično, o djevojkama, uspomenama... tu sam najjači, tvrdi Balašević

       Samo sat vremena prije koncerta, održanog u subotu, stigao je novosadski kantautor Đorđe Balašević u Čakovec te uspio u petnaestak minuta porazgovarati s novinarima željnim brojnih informacija vezanih za njegovo izbivanje i povratak na hrvatsku scenu.
       Prva dva 'povratnička' koncerta, humanitarnog karaktera, bila su održana u Puli i Osijeku, a onaj u Areni Balašević je izdvojio kao koncert s posebnim značajem ponovivši svoje riječi s koncerta u Osijeku.
       – Drago mi je da je koncert u Puli bio organiziran na takav način i imao je za mene jedan veci značaj jer, između ostalog, nismo mi pjevači ti koji trebaju rješavati probleme. Kao što ja nažalost ne mogu rješavat probleme oko nekih drugih nesporazuma koji su u međuvremenu nastali. Ne mogu se ispričavati u ime nekog drugog. Osim toga, to su takve stvari koje se ne rješavaju ispričavanjem, zaključio je Đorđe izrazivši zadovoljstvo što se stvari nastavljaju tamo gdje su stale i što se pokazalo kako su pjesme ono najvažnije u cijeloj priči.

       – Mi autori imamo tu prednost da, u odnosu na ove neke pjevače sezonce, koji hvataju na neke druge 'fore', imamo drugačiju vezu sa svojom publikom. Tako da mislim kako moje fizičko nedostajanje u Hrvatskoj nije bilo toliko bitno. Nisam tip koji se eksponira, meni su najvažniji stihovi, pjesme, bio je skroman 'stari momak' ne zaboravivši osvrt na hrvatsku publiku, s obzirom da je opće poznata činjenica kako su sve ove godine dvorane u Sloveniji punili autobusi iz Zagreba, Rijeke, Splita...
       – Imao sam puno susreta s hrvatskom publikom, i na koncertima u Sloveniji, sve ove godine, i na kraju svijeta, gdje smo odlazili. U svakom slučaju, to je jedna posebna publika i to sam uvijek isticao. I u vrijeme kada baš nije bilo jako moderno o tome pričati na taj nacin. Posebna publika koja pjeva, koja sve pjesme zna od početka do kraja, i onda je vrlo lako surfati na toj dobroj energiji.
       Neizostavna su bila i pitanja vezana za posljednji album "Dnevnik starog momka", s obzirom da je nakon prethodnog politički 'obojenog' "Devedesete", ovaj posvećen njegovoj trajnoj inspiraciji supruzi Oliveri i kao takav sadrži dvanaest balada, dvanaest ženskih imena koja čine akrostih "Olja je najbolja".
       – Balade su moj glavni kod, i uvijek kad uhvatim gitaru priznajem da to mora biti neki a ili d-mol, ili tako nešto. Sve ove druge pjesme koje imaju nekog ritma pravim u nekim svojim euforičnim raspoloženjima, koja su rijetka. To su te pjesme koje najviše volim, i one su, na kraju krajeva, veza između publike i mene. Sve one pjesme koje su hitovi gdje se gađa neki trenutni trend i tome slično, prođu. 'Protina kći' ili 'Balada o Vasi Ladačkom' su pjesme koje ostaju. Njima sam se i vratio na "Dnevniku starog momka", jer prethodna je ploča bila malo preopterećena politikom. Morao sam ispratiti taj jedan trenutak, sudjelovao sam u tim stvarima, i te su pjesme zaista bile muzika za jedan film koji se vrtio prije dvije, dvije i pol godine. S predumišljajem sam se vratio svojim starim pjesmama. Htio sam malo sličiti na starog Balaševića. Dosta mi je drugorazrednih političkih likova i događaja koji su nas držali taocima sve ovo vrijeme i volio bih da i dalje mogu pjevati ovako patetično, o djevojkama, uspomenama...tu sam najjači, nasmiješio se Đole.
       Upitali smo ga i zašto dvije pjesme, koje su bile najavljene za album "Devetesete", 'Ja sam u Zagrebu' i 'Mi smo još uvijek zemljaci' u finalnoj verziji ipak nisu bile uvrštene na taj CD, kao što ni kasnije nigdje nisu objavljene.
       – Kad god se pojavljivala ta mogućnost da dodem u Zagrebu, dizale su udruge odmah, koje kakvi prosvjedi i druge stvari, i onda sam shvatio da bi ljudima koji me vole i slušaju i kojima je stalo do toga da dođem napravio ustvari lošu uslugu. Kao 'uvlači' se, pa se sprema tom pjesmom doći u Zagreb. Tako da sam je eliminirao iz nekih, kako bih rekao, estetskih razloga. A ova druga jednostavno fizički nije stala na ploču. Imali smo nekih osamdeset minuta i morali smo jednu skinuti i to je bila ta, ona nije imala neku veliku priču. Osobno još uvijek puno suosjećam s bivšim zemljacima. Sad smo svi bivši na kraju. Nadam se da se napokon raspala ta Jugoslavija, da se sve to raščlani potpuno i da onda svi budemo neki bivši, onda će valjda sve biti u redu.

       Ali u čemu je bio problem pri spomenu imena Đorđa Balaševica sve ove godine, posebno u posljednje vrijeme kada su u Hrvatskoj sve češće gostovali izvođači s 'istočne strane'. Zašto su se onda pokušaji organiziranja koncerata 'ambasadora dobre volje' u Zagrebu gasili i prije nego bi zaživjeli i kao ideja?
       – Ima puno likova koji su postali zvijezde na ovom malom prostoru, koji ne bi imali što tražiti na nekom većem prostoru i kojima ne odgovara da im bilo tko pomrsi račune. Sad da se pojavi, recimo Balašević, i napuni ledenu dvoranu ili neku livadu u Čakovcu, mijenjaju se vrijednosti i postavlja se pitanje 'Što ćemo mi onda raditi?'. To bi se isto dogodilo i na drugoj strani. Da se pojavi pravi Oliver tamo, kad ima toliko lažnih Olivera, koji žive od toga što pjevaju njegove pjesme, svi ovi surogati bi otpali i zato oni očajnički brane svoj teritorij. Mada mislim da će to sve na kraju proći. Ova su vremena ostavila puno ožiljaka i žao mi je što mi koji ih nismo napravili moramo prvi ići i kupiti i tu lošu energiju koja će sigurno biti prosipana. Uvijek mi govore naići ceš na jednu ili dve budale, vrlo mi je drago da dosad ta budala definitivno ne živi u Puli, Osijeku i nadam se da neće živjeti ni u Zagrebu, zaključio je Balašević na kraju.
       A kako stvari stoje, vezano uz koncert najavljen za 13. prosinca ove godine, za sada je sve u redu. Đorđe Balašević će u petak 13. pjevati u zagrebačkom Domu sportova, a karte za koncert u prodaju se puštaju za samo pet dana, što će reći punih pola godine unaprijed. Organizatori to objašnjavaju velikim interesom, a Đoletu koji je kroz Zagreb puno puta samo prolazio, koncert se još uvijek čini pomalo nestvarnim.

Martina BEDIĆ